eto me opet....
opet prošla godina...čak godina i pol... nevjerojatno kako čovjek uspije na nešto zaboravit i odjednom se sjeti...kao ja ovog bloga...
krenula sam čitat šta sam sve pisala... (nije da je toga bilo puno) :)... al dobro..završila je bila i ona priča nedugo nakon zadnjeg posta :)
a sada? gradim sebe... i mislim da sam na dobrom putu.. stvari oko mene postaju opet ljepše... fale tu još neki djelići... al sigurna sam da ću i to riješit...
nigdje mi se ne žuri... više ne...
mislim da ću krenut pisat opet ovdje...eto za gušt...
svima lijepi pozdrav....
POZDRAV I TEBI :))
cijelo jutro mi na pameti
eto cijelo jutro ju pjevušim.... a nisam je čula godinama... hmm..
I've been so many places in my life and time
I've sung a lot of songs I've made some bad rhyme
I've acted out my love in stages
With ten thousand people watching
But we're alone now and I'm singing this song for you
I know your image of me is what I hope to be
I've treated you unkindly but darlin' can't you see
There's no one more important to me
Darlin' can't you please see through me
Cause we're alone now and I'm singing this song for you
You taught me precious secrets of the truth witholding nothing
You came out in front and I was hiding
But now I'm so much better and if my words don't come together
Listen to the melody cause my love is in there hiding
I love you in a place where there's no space or time
I love you for in my life you are a friend of mine
And when my life is over
Remember when we were together
We were alone and I was singing this song for you
...pa eto.... nek se nađe...
jedno te isto.... naporna sam
I opet sam tužna… ha,koji patetični početak… jutro pametnije? možda i je…samo neznam koje… no dobro..da,javio se petak popodne…ide na put…vraća se u nedjelju..javit će se kad se vrati…. još se nije javio….
Mislim da je sve tu rečeno….subota i nedjelja – ok, ni očekivala,zabavljala se,bavila se svojim stvarima…ponedjeljak –malo se zabrinula, danas – e pa pun mi kufer svega… jer raspoloženje varira od tuge,zabrinutosti do ljutnje…pa šta meni ovo treba… stalno si govorim nemoj prejudicirat…a opet… sranje.. čini se da sam opet postala spužva…upija,šuti dok se ne raspadne…ljudi kažu,učiš dok si živ… čini se da mi učenje nije jača strana.. a mislila da sam postala pametnija…
Ali ne,nije to tuga u smislu velike patnje i neznam čega, već ne osjetljivost ljudi oko tebe, ne razmišljanje, neznam kako bih to opisala…
Eh, da mi netko ovo ovako priča,brzo bih rekla…otkantaj to…nije te zaslužio,nije mu stalo, ili tko zna koju još natuknicu… na kraju krajeva (da,zvuči neuvjerljivo) nije baš ni da sam toliko zaljubljena… pa u čemu je onda problem – zar me lovi strah da ću ostat sama?? tužno i žalosno ako je to razlog… ako se povodim za onim bolje išta nego ništa… trebala bih se držat one „bolje sam,nego loše kumpanjan“… drže me samo oni trenuci provedenog vremena skupa kada sam se osjećala dobro… možda će i to popustit – pa će bit lakše ovo dovest kraju… ha, možda sam postala jedna od onih koja čeka da netko drugi riješi „problem“ – a uvjerena da takve prezirem…vidjet ćemo…
hoće li jutro bit pametnije?
Tužna sam…. Bila sam i ljuta,i ravnodušna,u iščekivanju…al na kraju ipak ostaje tuga… čovjek bi rekao da se okrećem kako vjetar puše…još jučer tvrdila da djelima pokazuje ako ne riječima… a danas ću reći da ni djelima ne pokazuje..
naravno da nije strašno ako se ne javi 24 sata..ponašam se ko neka nezrela balavica… al očekujem da mi bar na poruku odgovori.. ne zovem ga…jer kao ne želim smetat…sve sam ja to tako posložila i dozvolila..vjerojatno očekujući da će netko „moju žrtvu“ cijenit… jesam li se zaista žrtvovala, ili samo želim nekome nabit osjećaj odgovornosti?!? Možda bih ipak trebala provjeriti teoriju da mu baš i nije stalo..al eto kad je samnom se trudi…a kad nije… onda mu čini se svejedno…ili pretjerujem? Zar sam se zaljubila? I ako da..zar u krivog opet? Kažu jutro je pametnije od večeri…pa pričekajmo jutro… bit će ovo duga noć… i već sada svjesna da ni sutra neće bit niš bolje..kako god da bude,koje god obrazloženje dobila… u biti trebala bi explodirat i reć sve što me muči..samo nakon toga ga gubim….
Blago njima. Jesu ih Ameri tu solidno ogulili... Ali nije tu bilo ničeg nedemokratskog ili, nedajbože, nepravednog - oni su imali KONCESIJU...:-)
sretno...:)))
vrijeme je krivo....
Da, tako sam bila pozitivno krenula pisanjem,uvjerena kako ću time olakšat si dušu,ili pisat šaljive štorije da bi se ljudi nasmijali – i eto - godina dana prošla, i sve to skupa zapustila… tužno i žalosno…
Želim se pohvaliti da sam prevazišla onu prvu početnu veliku tugu o kojoj sam pisala – ili koja se dala isčitat između redaka, ili ona koju sam osjećala ali ju nisam uspjela prenijet na papir…
Od ljudi koje susrećem čujem same pohvale,bilo na izgled bilo na ponašanje i stav u i prema životu…iste mi naravno gode…tužno, ali na takvim stvarima gradim samopouzdanje…
U poslu sam ista,sve se vratilo u kolotečinu…
Ali ljubav…haha,pa nevjerojatno,uvjerena sam da si sama kompliciram život…
Pišem ovo tu jer o tome ne razgovaram puno,kada čovjek nekome nešto priča mora biti spreman saslušat odgovor – pa time i negativan,koji je vrlo bolan kada dolazi od osobe koju se dobro poznaje (a najčešće samo sa takvima dijelim misli i probleme)..
Možda će ovdje netko nešto komentirat,možda i neće – al nadam se olakšanju nakon što napišem..zašto?neznam..nestabilna?možda…
Eto „prijatelj“ spomenut prije godinu dana – je i dalje u igri – upetljala sam se u vjerno druženje sa jednim partnerom s kojim nisam u vezi…krasno zvuči – baš jasno i objašnjivo…
Družimo se godinu dana (tu mislim na druženje kod mene u stanu ili zajednički odlazak u toplice ili šetnju-bez prisustva poznatih),čujemo se svakodnevno,al u vezi navodno nismo… tj. nije se ništa izreklo jasno…počelo me to stiskat..zašto?neznam..i u jednom od mojih „momenata“ (to sad neki dan) tražila sam da definiramo naš status… složio se da moramo sjest i razgovarat – do toga još nije došlo…udaljeni smo pa nam uz neka druga ograničenja (posao,obitelji i raznorazni rasporedi) to baš ne polazi za rukom kad god želimo…ok,dobila sam šansu za razčistit status – što mi je neobjašnjivo bitno (zašto?neznam).. al' trebala bih bit zadovoljna,jer sam navodno spremna na bilo koju soluciju – veza ili prekid dosadašnjeg druženja – kako god,samo da znam na čemu sam…i eto – opet nevalja – zlobnici bi rekli tipično žensko, žene bi rekle –glupača..il neka od životinja… al ja se trenutno opterećujem time ok..ako i kaže da,u vezi smo – češće viđenje neće biti moguće,vjernost (prema navodima obiju) nije bila ni dosad upitna, planiranje – meni nemoguće,ni jedan ni drugi trenutno ne možemo promijenit mjesto boravka ni rada – i kako se ja više zamaram s time tako nekako zaključujem da ispada da mi je jedino bitno da se glasno izreče da smo u vezi…i kroz to da mi kaže da mu je stalo do mene ili da mu falim kad se poduže ne vidimo….jer prema njegovim riječima „nije baš od riječi“ – pa neke stvari (valjda) smatra zdravo za gotovo – a ja tako željna neke nježne riječi kad se ne vidimo..
Moram tu ubacit da kada jesmo skupa,zaista djelima pokazuje više nego riječima…
Al pitam se,ma šta mene muči?nešto ne valja a neznam šta… sjetim se bivšeg i paranoja me lovi…pa se povučem…al mislim da to ne primjećuje –mislim, neznam, ne pita…
Probala sam ja i cijelu ovo priču okrenut i stavit si u glavu ma daj, samo te koristi za svoje potrebe… al višestruko mi dokazuje da nije tako (možda smišljeno – svaka mu čast onda na trudu – jer toliki ne bi bio potreban)…neznam..bez veze… znam opterećujem se bez veze.. a opet,mozak ne mogu zaustavit… ne,nisam psihički bolesnik,samo pišem riječi onako kako mi naviru…vjerojatno ću za pola sata na ovo gledat opet sa neke treće strane…eh..ili me strah razgovora?? vidjet ćemo…dani idu…bit će bolje J… valjda je vrijeme krivo …
Niti si ti luda, niti čudna, niti to ima veze s 'tipičnim ženskim' ( dobro, možda ima ), jer skroz je normalno uz dijela željet čut i pokoju lijepu riječ, kao npr. volim te... Ok je šta on to pokazuje djelima, ali nismo roboti, imamo usta i znamo govorit, pa zašto onda neki samo šute?!
štikla
evo..obećala....
Zvučat će vam kao naučno-fantastični događaj… al zaista tako bilo..i da - nije ni prvi ni zadnji put da ispada da sam totalno blesava žena sa kokošjim mozgom…
Aj da pokušam skratit – iako navodno kada to prepričavam…toliko se razmašem da ljudi krepivaju od smijeha samo me gledajuć…(volim zabavljat ekipu… a uz to volim se šalit na svoj račun)
Da krenem…pozvana sam bila na maturalnu zabavu na jedan čudan način – riječima – aj nemoj da se prvih pol sata desi neko sranje (sve to kroz smijeh) – na šta sam ja uvrijeđeno (kroz smijeh) rekla da ne kužim takav poziv jer bar ja nikad ne slažem nekakva „sranja“ – i pokušavam bit nevidljiva i neprimjetna…
Uglavnom – došla ja eto u 19,30 (u 20,00 počinje) da ne bi bilo da kasnim il' neznam šta…ošla gore u bar (ispod sala gdje se održava svečanost) gdje se ekipa već počela skupljat,naravno sređena, u štiklama,novčanik,cigarete i upaljač u ruci (šta je to torbica??? ) i eto naruče mi cugu (sve ja to mogu u rukama držat),zapalim… i sve super… pojavi se i ovaj koji me pozvao – rekoh vidiš sve pod kontrolom,smijeh…
Ok..zamislite stoji oko 30-tak ljudi na hrpici oko šanka…svi uredno tresu pepeo po podu (naglašavam da ne ispadne da sam jedina nekulturna), pokušavam se probit do pepeljare da ugasim čik (ne zaboravite – čaša,cigarete,upaljač novčanik – sve u rukama) i naravno to mi nikako ne ide…kaže friend – daj baci na pod – kao šta se zajebavaš.. i ok.. ispustim..sa željom prema kutu,da tamo stanem na nju i ugasim - ma mislim,sve pločice,čikova na podu koliko hoćeš,al ja…ovako sretne ruke… ispustim i vidim dok pada neki otvor na podu..ventilacija, čik se vrati u zrak i nekom frajeru na sako… a ostalo je povijest..zaletim se na frajera da kao otresem čik, zalijem ga cugom, i slomim petu – sve u istom trenutku – na svu sreću frajer mi ne odvali jednu nego se krene smijat…(a ja stojim na šarafima cipele – a štikla 2 metra dalje)sva zalivena po rukama…ok dodam sve iz ruku prijatelju…skinem cipelu uzmem petu.. i u mojoj glupoj naivnosti zaključim da samo petu treba nazad nabit.. i uspjet ću napravit tih 20 koraka i jednostavno ostatak večeri se neću ustajat… ok u jednoj ruci cipela, u drugoj peta…ma mislim ekipa vrišti od smijeha a ja skupa s njima i molim boga samo da se ne pojavi ovaj koji me pozvao na maturalac… i glupača umjesto da se sagnem do poda (iako je to bilo teže u minjaku sa jednom cipelom ..) ja namjestim petu i krenem gledat okolo di ima neka tvrda površina… i da..zaista sam to učinila..krenula sam lupat cipelom po šanku… da se sad krenem izvlačit na mladost ludost???
I kako to biva inače u američkim filmovima a u ovom slučaju i kod mene, tog momenta uđe dečko koji me pozvao,pogleda, nasmije se i kaže… a zaista sam te zamolio..samo prvih pol sata mira … uglavnom ekipa se dobro zabavila..a ja sam ostatak večeri provela bosa…. (takva sam i na pozornici pjevala negdje oko 4 ujutro) J.. a prepričavalo se još poduže isto (čula sam kasnije razne verzije – nije da sam se hvalila da poznajem tu osobu)…
misli
znam..bila sam rekla pisat o slomljenoj štikli… al eto uletilo neš' drugo…
dan je sunčan… pa u principu bi trebala bit dobre volje – bar to inače tako bude…
al eto ….
Rođendan je hmm mom „prijatelju“ (ljubavniku?priležniku?netko s kim se tu i tamo trošim al nisam u vezi?) – ajmo ostat pri prijatelju…jer u biti to se pretvara u prijateljstvo..
Pa sam eto poslala poruku i čestitala – naravno ništa originalno – ono standardno – pa me i to iživciralo kako sam dozvolila da me standardizacija ponese.. (da, he, imam problem sama sa sobom).. uglavnom radi mojih i njegovih obaveza vidimo se nakon uskrsa.. pa nije ni to loše – više se sada „trošim“ nego u „braku“ do nedavno…
Uglavnom…čeka me naporan vikend…začudo provest ću blagdane u krugu obitelji (ove godine šire obitelji – svi odlučili doći kod nas) pa osim mjesta domaćina čeka me i služenje,čišćenje i svašta – al' to nije problem – već eto opet će krenut pitanja (pogotovo onih koji me nisu vidjeli godinu dana) pa šta je bilo pa šta se desilo… a sve po pitanju moje nove samostalnosti i samoće (naravno da ne objašnjavam da u međuvremenu baš i nisam svaku večer sama – ispalo bi da sam promiskuitetna J )
I nekako sam zaključila, iako odgojena da budem pristojna, da jednostavno na svako postavljeno pitanje odgovorim „nije valjao ništa u krevetu i nisam to više htjela trpit“ – (bila bi to laž – no poznavajući te ljude koji će pitanja postavljat,imam osjećaj da bi se oni zacrvenili od mog odgovora – pa bi daljnja pitanja bila izbjegnuta) – naravno da bi među sobom donijeli tko zna kakve zaključke i komentare, al bar bi mene izostavili iz daljnje komunikacije….hajd' razmislit ću još malo..al nekako mi se čini to kao dobra ideja – da mi mozak ne krene u krivom smjeru..
Eh sorry…vidim opet pišem malo nepovezano… valjda će i to kad-tad krenut kak spada…
pokušaj broj 2
eh..hvala lijepa na prvim komentarima... eto čekala ja 3 dana inspiraciju a ono ništ' :))
mora zato jer je bio vikend.... jedan od onih kada čovjek odluči natrpat si toliko raspored da ni ne shvati da je vikend... samo da ne bi slučajno osjetio da je sam..
..ne bih željela da se krivo shvati...nije da takav vikend nije ugodan...dapače, sretne se puno ljudi, puno kava, puno smijeha... al eto... poznajemo i drugačije vikende..
hahaha moram se smijat sama sebi....nadam se da nitko neće pomislit da sam prolupala...i inače sam takva - što na umu to na drumu - pa tako mislim i ovdje pisat...pa ako se smijem zašto to ne bi napisala?!
a nasmijala sam jer mi je prošlo kroz glavu rečenica...tužno je biti sam...i onda sam si već zamislila lica ljudi koji bi to pročitali...gdje bi vjerojatno veliki postotak kao i ja zafrknuli nosom i pomislili...evo opet jedna priča o velikoj tuzi,kukanju,nesreći...i zatvorili stranicu jer im to ne treba...
i ja sam jedna u biti od tih koja ne voli kukanje i koja je uvjerena da svaka medalja ima dvije strane...eh kad bi tako realna mogla bit i kad se tiče mene..al dobro kako sam se nasmijala tako me i ta misao prošla...
koliki god to klišej bio..al treba gledati pozitivno... što me ne ubije me ojača...
u biti hajde da bacim oko na sve ono pozitivno ovog vikenda...sjela sam u auto..pokupila frendicu..i krenula po hr da mi dupe vidi puta... pa smo malo po dućanima, pa dogovor za jednu kavu..(pa se isti ne pojavi),pa dogovor na drugu kavu - e tu se pojavi... pa se malo popriča o veselim stvarima - i kava u biti vrlo zanimljiva..nismo se vidjeli 2 godine..a razgovor teče jednostavno,tečno...
pa onda treća kava (da znam pijem puno kave)..pa onda na kraju ostale i uvalile se tamo i spavat... pa danas ujutro kava sa onim koji se jučer nije pojavio... i povratak doma... puno priče,smjeha,i pozitivne reakcije...
zar nije to lijep vikend? možda malo umara a i kava učini svoje... no ipak malo promjene...
a onda...dolazak doma... tuš,kuhanje,tv,i odmor...
svi bi rekli dinamičan vikend... svi i koji su me vidjeli - komentirali su živost,ludost,veselje i snagu...
sad bi valjalo tu stat i završit post... možda svima malo bezvezan...al nikako tužan (e da...okinula u štiklama u birtiji skoro se polomila,zakačila auto,kupila ono što mi ne treba i takve stvarčice su uvijek prisutne gdje god sam ja)...
al zašto da zaustavim tu post kad to nisu sve moje misli? da budem obzirna prema mogućim čitačima? nije li bar ovo mjesto gdje bi se morala moć iskukat bez obzira na moguće čitače i komentare... i biti u neku ruku bezobzirna?
nisam baš taj tip, al uvjerenja sam da je to ovo mjesto gdje si mogu dati oduška...
gdje mogu reći da mi je pun kufer toga da me se smatra toliko uspješnom,sretnom,temperamentnom,veselom,sigurnom i neznam koje sam sve pridjeve sve čula... pa dobro ljudi dragi..ne želim da me se žali,nit želim da me se tješi..al nemojte me gledat u oči i lagat...zar se u tom mom smjehu ne vidi izgubljenost? u očima strah i razočarenje? il vas to u biti ne zanima... jer ja smatram kada pogledam nekog u oči da i te kako vidim kako je ta osoba zaista..
..i ne,nisam dobro i ne držim se dobro... rastala sam se nakon 8 godina i osjećam se sje....., i izgubljeno... i ne, ne želim trenutno tražit nekog drugog,udat se i imat djece jer mi je krajnje vrijeme...
...i ne zanima me da li vi smatrate da je on budala ili što god, ili da je to samo privremeno... kod mene ne postoji privremeno...
onog dana kad sam odluku donijela -a trebalo mi je i više nego dugo..onda je to za mene konačno... i da usamljena sam...al zar očekujete da ću vam to odgovorit kada mi postavite to pitanje?? pa nije rješenje da mi se svi uselite i tješite....
..znam da mi svi žele pomoć... i znam da bi svi htjeli o tome razgovarat..no žao mi je, razgovor mi ne pomaže nimalo...jer onda kad ovako dođem doma samo bi vrtila filmove o svemu rečenom... a to ne želim..i ovako se sama sa sobom svađam ...
no da završim ovaj tugaljiv dio.... proć će...bit ću dobro, samo moram upoznat nove ljude... i zato, drago mi je kad se vidimo i čujemo, al mi smo iz istog društva, a ja želim upoznat nove ljude..s toga molim prihvatite da ću se krenut šetat okolo tamo gdje ne zalazimo skupa...
uh al sam ga sad nadrobila... pomislila sam ić sve pročitat šta sam napisala...al poznavajuć sebe vjerojatno bi krenula brisat i mjenjat i svašta nešto... a rekla sam si ako ću već krenut pisat blog bit će točno onako kako mi misli idu... pa ako bude neshvatljivo i puno grešaka budite blagi :))
u biti ne mislim ja baš tolko sve crno...samo me trenutak ulovio...al obećajem drugi put pišem kako sam slomila štiklu :))
lutko lepa, što bi rekao Balašević, zašto ne razgovarati o onome što te tišti sa prijateljima koji poznaju situaciju i tebe? razgovor pomaže, što više razgovaraš, prije će te proći bed; to je kao kad masiraš modricu, stalno dovodiš novu krv na to mjesto, boli ali se i liječi :) želim ti sve najbolje, a to će i doći, imam osjećaj da si mlada i da je život pred tobom ;)))
novi početak
hm... najprije moram otkriti leži li mi ovakvo pisanje...
znala sam čitat tuđe blogove,diveći se umijeću pisanja,biti u mogućnosti prenijeti osjećaje i razmišljanja na papir....
...počela sam pričati sama sa sobom...pa zašto to isto što u glavi vrtim ne bi stavila na papir?..i kada sam napokon odlučila isto pokušat..i prazan "papir" preda mnom... glava je prazna... nevjerojatno...
ja,koja 24 sata na dan razmišljam preplašila sam se praznog papira.... il se moram naviknut?
...svakako ću pokušat.. jer vrijeme je za promijene... iz korijena...
ha,kao veliki pobornik "budi što jesi", sada odlučujem sebe mijenjat iz korijena...koje licemjerstvo... ili spoznaja?
kako god... pokušat ću sastavit tu i tamo koju inteligentnu rečenicu ovdje...a bude li ih tko čitao drago će mi bit i da ih komentira...
...today is the first day of the rest of my life.... pokušat ću da mi to bude vodilja
sjedneš za komp i počnes nešto pisati. nije baš neka filozofija.
veselim se tvojim budućim postovima :)
Budi bez bige. Inspiracija će ti doći sama od sebe. Ne trebaš imati bog zna kakav smisao za pisanje, ali ovim pisanjem ćeš ga svakako izoštriti. Mislim da si se dobro odvažila i ožekujem s veseljem buduće postove.
Pozdrav! :)
nice.....
Dobrodošlicu želim... i ne, uopće nije teško... eto, krenula si...:)))
ej bok
nice blog
ma nije ti teško pisati...
samo moraš imati inspiracije i riječi dolaze same od sebe :)
hehe
Ovo je značajno kraće od sljedećeg teksta.
hahaha milansop...je..priznajem... pretjerala :))
|
